„Vapimo k Tebi, Luč naša živa!“ pjeva književnica Božica Jelušić upućujući molitvu Jezušu, Isusu. Za nju, kao i mnoge druge, Isus je svjetlo koja dolazi na ovaj svijet da rasvijetli naše tame i pokaže nam put. On je svjetlo koje tražimo i kome se nadamo na kraju našeg životnog puta. Ove i druge stihove slušajte u poetsko-glazbenom serijalu 'Lirika došašća' HKR-a čiji je autor književni povjesničar i antologičar Božidar Petrač.
Pjesnikinja, esejistica, književna kritičarka i prevoditeljica Božica Jelušić rođena je 1951. u Pitomači u Podravini. Bavila se novinarstvom, kulturnom animacijom, pedagoškim radom i raznorodnim poslovima u području kulture i društvenih djelatnosti. Objavila je gotovo pedesetak knjiga poezije i proze, piše u svim književnim žanrovima: pjesme, putopise, eseje, pripovijetke, kolumne, književne i likovne kritike, monografije, poeziju i prozu za djecu. Godine 2014. za roman Čišćenje globusa nagrađena je prestižnom nagradom Matice hrvatske. Objavila je i niz likovnih monografija o podravskim umjetnicima Ivanu Lackoviću-Croati, Mirku Horvatu, Ivanu Tomerlinu, Nadi Švegović-Budaj, Ivanu Andrašiću i drugima. Poznata je kao zagovarateljica očuvanja kajkavskoga jezika i njegovih povijesnih i suvremenih vrijednosti. Hrvatsku duhovnu liriku bitno je obogatila svojim kajkavskim sonetima objavljenima u zbirci Jezuši iz 1993., no i u pojedinim zbirkama na hrvatskom standardnom jeziku nalazimo niz vrlo dojmljivih refleksivnih pjesama. Božica Jelušić je tijekom gotovo pet desetljeća ostala vjerna tradicionalnoj poetici, njegujući vlastiti jezični izraz. Na to ukazuje i nagrada za najbolju zbirku pjesama Tin Ujević, koju je osvojila za zbirku Kotačev slavopoj iz 2018. I u toj zbirci vidljive su njezine osnovne preokupacije: odnos prema životu, pjesništvu i umjetnosti te suvremenosti čije pojavnosti uglavnom doživljava s ironičnim odmakom. Danas ćemo čuti njezinu pjesmu Božična molitva Jezušu.
U pjesmi ‘Božična molitva Jezušu’ stroge sonetne forme u desetercima Božica Jelušić sriče svoju božićnu molitvu Isusu-Jezušu, ali kao molitvu zajedničku, dakle ne samo svoju, nego našu, rekli bismo, molitvu svakoga čovjeka, svega čovječanstva. Jezuš, Isus je hrastovo stablo „razvuzalno med zemljom i nebom!“, naši su snovi pozeblo cvijeće; Jezuš, Isus dalje je svjetleće čudo, „Luč naša živa!“, dok u posljednjoj tercini soneta pjesnikinja zaziva Isusovu sjenu da nas zakriva i da nam daje „od svoje snage vekvečne i od medene Svoje slatkoće.
Božična molitva Jezušu
O, Jezuš, Ti si hrastovo steblo,
razvuzlano med zemljom i nebom!
Naše su senje cvetje pozeblo:
canjki zeprani z lugom i flebom.
O, Jezuš, Ti si jabuka zimska,
svetleče čudo vu vrtu kmičnom.
Nek nam se duša naftalinska
prepuni s Tvojom slavom božičnom.
Vapimo k Tebi, Luč naša živa!
Hlepimo ziti z gilibljine tmečne,
iščemo vračtvo sprotivu zloče.
Nek senca Tvoja ve nas zakriva.
Daj nam od svoje snage vekvečne,
i od medvene Svoje slatkoće.