U 'Lirici došašća' donosimo stihove kojima želimo stvoriti atmosferu došašća u vašem domu, ali još više u vašem srcu… da nađete vrijeme za molitvu, za mir i tišinu. Okolnosti života ponekada su takve da su slavlja manja i tiša, no baš to može biti razlog i poticaj da se u nutrini još više otvorimo Bogu i materijalno, koje je prolazno, zamijenimo duhovnim koje donosi pravu radost i zadovoljstvo. O takvom Božiću u jeku ratnih zbivanja 1943. pjeva i Frano Alfirević.
Frano Alfirević, pjesnik, prozaik, književni kritičar, prevodilac, rođen je 1903. u Zadru, a umro je 1956. u Zagrebu. Gimnaziju je pohađao u Kotoru i Dubrovniku. U Zagrebu je studirao slavistiku i francuski jezik i književnost. Prve pjesme objavljuje 1922. Prevodio je Lottija, Leopardija, Pirandella i druge književnike. U dva navrata boravio je dulje vrijeme u Francuskoj. Za života objavio je tri knjige pjesama: Pjesme, More i daleki gradovi za koju je primio Nagradu Državnog zavoda za narodnu prosvjetu i Izabrane pjesme, a nastupio je u više zajedničkih zbirki Ranjeni galeb, Koloplet, Jesenas i danas. U prvoj zbirci sklon je poetizaciji mediteranskoga kraja i nostalgičnoj lirskoj meditativnosti. Veliku ulogu u njegovu pjesništvu odigrala je i Boka, što je potvrdila većina kritičara: „Boka je srce i ozračje piščeve lirike, njegovih proznih sastava i putopisa. „Za njegove je stihove rečeno da su, piše Ante Sekulić, „složeni u svečanom tonu, stilski u ozračju barokne retorike naših starih dubrovačkih pisaca. Alfirević je pjesnik mora, širine i blagosti našeg podneblja, plemenit i mudar, snošljiv i podnošljiv, zanesen i odan svijetu i životu“. Ne smije se zaobići i duhovno-religiozna sastavnica njegove lirike koja se dijelom oslanjala na Leopardijevu, samo što u Alfirevića ipak izostaje crni pesimizam u koji je znao upadati veliki talijanski pjesnik. Široke naobrazbe, poznavateljem francuske i talijanske književnosti, Alfirević je ostavio iza sebe niz vrsnih putopisa po Dalmaciji i Francuskoj te eseja o A. B. Šimiću i Pirandellu. U pjesmi Molitva o Božiću, ispjevanoj 1943., vraća na nas u vrijeme Drugoga svjetskog rata. Pjesnik u predbožićnim danima sklada svoju molitvu u osluhu Očenaša, upućuje ju Bogu Ocu u jeku ratnih zbivanja, moleći za mir.
Molitva o Božiću
Da bi ovaj Božić bio posljednji u jeku mitraljeza,
i da bi opet zasjao mir borova i breza.
Bože, molim Ti se, spuštajući se pred jasle
Tvog sina, čije muke još nas nisu spasle.
Molim Ti se pokoran poput magarca ili vola,
Da oslobodiš čovjeka bar od nekog bola.
Jer bol je potreban i mi svi to znamo,
al teško je kad od bola poludi srce samo.
Al grozno je, kad boli u beskrajnost narastu
i plime očaja i straha srce prerastu.
Bože odredi, da posluži veselju
krv, što stvara misao i životnu želju,
da ne bude tužan prkos, što vodi smrti
našu čudnu zvijezdu, što se bez smisla vrti.
Neka bude ta krv život, rad koga dade
život Tvoj sin, koji obeća otkupit naše jade.
Mi ćemo Te slaviti uvijek tihi i smjerni
Ali malo nas pomiluj. Još smo Ti uvijek vjerni.