Za važne stvari u životu ne treba čekati neki bolji trenutak jer mi zapravo i ne znamo što je dobro za nas. Isus nas je pozvao da bdijemo i molimo jer ne znamo ni dana ni časa kada će doći u svojoj slavi.
"Po poslanju crkve, ako je neki čovjek u komi ili u drugom teškom stanju može se dati odrješenje od grijeha po toj posebnoj ovlasti koju daje Apostolska stolica pretpostavljajući da bi osoba htjela ispovijed i odrješenje da je pri svijesti. No ipak sam molio Isusa da mi dadne neki znak jer mi je taj čovjek prirastao srcu", piše remetski župnik o. Antonio Mario Čirko u svome promišljanju.
Ovisno u kojem ste dijelu zemaljske kugle razlikovao bi se vjerojatno i popis tri najteža zanimanja na svijetu. Svakako tu bi spadao posao vatrogasca, rudara, majke, bolničkog osoblja, ribara, pilota, vozača, vojnika, drvosječe i građevinskog radnika u visokogradnji. Vi, poštovani čitatelj Hrvatske katoličke mreže, slobodno odaberite ili pridodajte nešto svoje tom popisu, a mi uključujemo još jedno najteže zanimanje na svijetu.
"U svetom krštenju mi smo se 'rodili od Boga'. Dakle možemo i moramo pobijediti svijet, tj. moramo biti nad svijetom i svjetovnom taštinom. 'Sve što je na svijetu: požuda je tijela, požuda očiju i oholost života' – veli sv. Ivan – A mi smo od Boga rođeni, dakle smo božanskog podrijetla i nebesko plemstvo. Zato se uzdignimo iznad svega, što je vremenito."
Donosimo čitanje iz Matejeva evanđelja na dan 23. kolovoza uz razmatranje oca Lorenza Montecalva od Družbe Otaca Božanskog Poziva na isto. U svome promišljanju o. Lorenzo osvrnuo se na vanjštinu koja zavodi čovjeka koji više važnosti pridaje upravo vanjštini, dok Isus gleda u naše srce i stalo mu je do čistoće našeg srca.
Fra Marin Karačić na svojim se društvenim mrežama dotaknuo teme nerealnih očekivanja, odnosno težnje za uspjehom i dobitkom bez ulaganja potrebnog truda koji dolazi uz vrijedan svakodnevni rad. S jedne strane lako smo spremni okriviti Gospodina kada nam se nešto loše dogodi, a s druge strane nismo spremni surađivati s Gospodinom kako bi nam bilo dobro u životu.
Odlika poniznosti je u tome da ne traži i ne teži za olakšavajućim okolnostima kako bi susrela nekoga. Ne namješta se kako bi se drugome dopala. Ona susreće osobu s onim što ona jest i baš u svojoj nesavršenosti prihvaća drugoga u svoj život, prihvaća Isusa koji joj se čini bliskim preko konkretnih osoba u svakodnevici.
Odakle dolazi ideja o konklavi za izbor papa? Je li to nešto što su moderne sekularne države nametnule Crkvi ili je to bio mnogo raniji pokušaj Crkve da se oslobodi svjetovnog uplitanja?