Kršćanski se život, piše Papa u uvodu, sastoji u otkrivanju nas Bog ljubi bezuvjetno i slobodno. To je blagovijest Evanđelja koju nam je Isus navijestio i svjedočio „do kraja“ (Iv 13, 1), ali koja je postala stvarnost za svakoga od nas na dan Pedesetnice (usp. Dj 2, 1-13) – kao i u osobnoj Pedesetnici svakoga od nas koju predstavlja krštenje – kada je Duh Sveti, Beskrajna Ljubav Oca prema Njegovu Sinu, izlivena u naša srca. Mi smo istinski ljubljeni kao Sin Isus, pravi sinovi Oca, prava braća i sestre jedni drugima.

Prihvaćanjem ovoga besplatnog dara mijenja se život i nadasve preobražava naš pogled na život, na sebe, na druge, na sadašnjost, na prošlost i prije svega na vrijeme koje je pred nama: velika ljubav kojom smo ljubljeni (usp. Ef 2, 4) manifestira se kao toplo i snažno svjetlo koje svojom svjetlošću zaodijeva život, stvarnost, odnose.

Kao što o sunčanom danu priroda, pa čak i naši gradovi, postaju ljepši, tako vjera i prihvaćanje Gospodinove ljubavi daju otkriti kako je svaki detalj našeg života dragocjen, jedinstven, neponovljiv, usprkos problemima, teškoćama i našim nedosljednostima.

Zato sam tim pozivom, preuzetim iz Evanđelja po Mateju (5, 12), započeo svoju apostolsku pobudnicu o svetosti Gaudete et exsultate (Radujte se i kličite). Radost, koja je svakako drugačija od euforije, je osjećaj koji ćuti srce okupano ljubavlju – pa i usred kušnji života – i to je jedno od autentičnih obilježja istinske svetosti, svetosti također osobe iz „susjedstva“.

To je autentična, jednostavna radost koja nam omogućuje da uvidimo prilike za činiti dobro koje nam život pruža, koja se, između ostaloga, očituje također u dobrom zajedničkom obroku, u pogledu razumijevanja i podrške i – zašto ne? – u zdravici prigodom godišnjice ili postignuća nekog prijatelja…

Tu mislim na onu radost koja se živi u zajedništvu, koja je zajednička i u kojoj se sudjeluje, jer „blaženije je davati nego primati“ (Dj 20, 35). Bratska ljubav umnožava našu sposobnost za radost, jer nas čini sposobnima da uživamo u dobru drugih.

Međutim, ponekad i mi kršćani također pokazujemo da se ne znamo istinski radovati stvarima koje život pruža bilo zato što trčimo za povremenim i prolaznim zadovoljstvima, ili, obrnuto, jer, postavši plijenom određenog rigorizma, u napasti smo da ništa ne mijenjamo, da ostavljamo stvari takve kakve jesu, da izaberemo pasivnost i tako spriječimo djelovanje Duha, koji sa sobom donosi novost radosti.

Radost je dakle plod razlučivanja u Duhu Svetom, koje se sastoji upravo u stalnome umijeću da više volimo „mi“ od „ja“ i da više volimo ljude od stvari, unatoč nebrojenim obmanama koje nam zlo i naš egoizam spremaju kao klopku.

Zapravo, tu radost – koja je istinska milost – treba čuvati i štititi, kao što je slučaj s vjerom, prijateljstvom, odnosima: ukratko, kao što to vrijedi za sve važne stvari u životu. To je mudar, spontani stav koji svi imamo: kad je nešto vrijedno, bilo u emotivnom ili materijalnom smislu, tome posvećujemo posebnu brigu i dobro da je tako.

Radost Božje ljubavi koju je u srce izlio Duh Sveti čuva se kroz umjerenost, a to je sposobnost podvrći želju za užitkom i osobnim zadovoljstvom pravoj mjeri i ispravnom kriteriju međuljudskih odnosa.

Naime, nitko se ne spašava sâm, kao izolirani pojedinac, nego nas Bog privlači uzimajući u obzir složenu mrežu međuljudskih odnosa koji su uspostavljeni u ljudskoj zajednici.

Ova knjiga sadrži kratku propovijed sv. Ivana Zlatoustog, crkvenog oca iz 4. stoljeća, glasovitog po svojoj govorničkoj sposobnosti, čiji se grob nalazi u Bazilici sv. Petra ovdje u Vatikanu, u kojem komentira kratak odlomak iz Prve poslanice svetoga Pavla Timoteju, u kojem ga je pozvao da pije „malo vina poradi želuca i čestih svojih slabosti“ (1 Tim 5, 23). To je sv. Ivan Zlatousti pružilo priliku da pouči vjernike da je

stvorenje dobro, ali da treba znati u njemu uživati, da bismo otkrili da je stvoreno upravo za nas, za naše dobro, kao dragocjeni dar, kako bismo otkrili da smo ljubljeni i da se možemo zajedno radovati.

I sv. Franjo Asiški, kad je jednom osjećao slabost u želudcu, budući da braća nisu imala vina u samostanu, blagoslovio je čašu vode koja je čudesno postala izvrsno vino i koje mu je povratilo snagu.

Umjerenost, dakle, i radost, dva su stava za koja vjerujem da nam mogu pomoći da živimo korizmu očiju upravljenih prema Uskrsu, koji je upravo proslava našeg uskrsnuća s Kristom, naš novi život, koji je proslavljen jednom zauvijek u krštenju, a ipak se obnavlja u svakom vazmenom bdjenju. Što je, naime, Kristov život u nama, ako ne pobjeda ljubavi nad našim strahovima i brigama za sebe same, što nam omogućuje da i mi sami budemo jednostavan i svakodnevni dar u malim stvarima, za Gospodina i za braću?

„Zajednica koja njeguje male detalje ljubavi, čiji se članovi brinu jedan za drugoga i čine otvoreno i evangelizacijsko okruženje, mjesto je u kojem je prisutan uskrsli Gospodin koji je posvećuje u skladu s Očevim planom“, napisao sam u pobudnici Gaudete et exsultate podsjećajući na odlomak iz spisâ Svete Terezije od Djeteta Isusa:

„Jedne zimske večeri obavljala sam kao i obično svoju skromnu službu […]. Odjednom začuh u daljini skladan zvuk nekoga glazbenog instrumenta. Tada mi se pred očima stvori lijepo osvijetljena dvorana, sva u zlatu, i u njoj elegantno odjevene gospođice koje su si međusobno dijelile komplimente i svjetovne pohvale. Zatim mi se pogled vratio na sirotu bolesnicu koju sam dvorila. Umjesto milozvučne melodije slušala sam kako svako toliko stenje i uzdiše […]. Ne mogu riječima izraziti što se zbilo u mojoj duši, ali ono što znam je to da ju je Gospodin obasjao zrakama istine koje toliko nadilaze varljivi sjaj zemaljskih slavlja, da sam jedva mogla povjerovati u svoju sreću“, napisao je Papa u uvodu knjige „Uzimaj malo vina i umjereno. Kršćanska umjerenost“.