U prosincu smo uvijek osjetljiviji na tuđu patnju, neimaštinu i nemoć. Želimo im pomoći, biti blizu, u njima prepoznavati Isusa. Neka to ne bude samo u predblagdansko i blagdansko vrijeme, nastavimo djelovati i biti blizu jedni drugima i tijekom čitave iduće godine!

O današnjem evanđelju promišlja o. Arkadiusz Krasicki, CSSp, donedavni studentski kapelan u Osijeku koji sada predaje biblijske predmete na Teološko-katehetskom odjelu Sveučilišta u Zadru.

Posljednjih godina društvenim mrežama širi se simpatičan popis onoga što bismo trebali činiti u ovo predblagdansko vrijeme, vrijeme došašća.

Zaista su nedokučivi Božji putovi kojima nas vodi. Prije nekoliko godina nisam ni pomišljao da bih, u neko skorije vrijeme, mogao postati zagrebački dotepenec. Rad na televiziji mi je znao nekada doći u misli kao gotovo nestvaran san, a rad u izdavaštvu mi nije bio ni u najluđim snovima. A ipak tu sam: zaposlenik izdavačke kuće „Salesiana“ i honorarac na Laudato TV-u.

Prošlo je pet godina od smrti fra Zvjezdana Linića, franjevca koji je utemeljio i vodio Kuću susreta Tabor u Samoboru. Tim povodom u Kući susreta Tabor, od 6. do 9. prosinca 2018., održava se duhovna obnova pod geslom “Isuse, dobroto beskrajna!”.

Toliko toga čovjek ne očekuje, a ono ipak dođe. Često smo zatečeni. Tko nije zatečen strašnim događajima koji nas potresaju svakodnevno? I koga ne muče pitanja dokle će to trajati i što nas još čeka?

Završne riječi Isusova Govora na gori. Isus uspostavlja novi poredak među ljudima. Ne dokida on Mojsijev Zakon, ne dokida objavu sa Sinaja, nego dopunjuje. Daje jasne odrednice kako netko može unići u kraljevstvo Božje. Nije dovoljno čuti, slušati, komentirati, drugima prenositi. Nemoguće se pozivati na primljene darove koje čovjek ima. Treba se truditi unići kroz uska vrata ili pak biti dobro stablo koje rađa samo dobrim, zdravim plodovima.

Učitelju dobri, živimo u svijetu koji te ne poznaje. To je tako bilo već u vrijeme dok si oko sebe okupljao svoje apostole. A ipak si ih slao među ljude da hrabro pronose radosnu vijest. Nije ni onda bilo lako, a nije ni danas.

Duboko nas pogađaju pogreške i slabosti ljudi oko nas. Pogotovo ako i mi zbog toga trpimo. Nakon nekoliko pokušaja razgovora, uvjeravanja i drugih mjera skloni smo povjerovati da je netko izgubljen slučaj, da je nepopravljiv. Odustajemo od pokušaja da mu ponovno dadnemo šansu. Zauzimamo prema takvima stavove nepovjerenja, zatvorenosti, opreza.

Isus izgovara ove riječi nakon što je uputio strašne prijekore gradovima koji su bili svjedoci njegovih najvećih čudesa, Kafarnaumu, Korozainu i Betsaidi te nakon povratka učenika s misionarskoga putovanja, s kojega su mu zanosno ispripovjedili što su sve doživjeli u snazi njegove riječi. Isus na to nadovezuje ovaj himnički, hvalospjevni odsječak, u obliku molitve i zahvale Ocu. Isus naziva svoga Oca Gospodarom neba i zemlje. Mudri i umni, tj. onodobni pismoznanci, farizeji i teolozi, nisu shvatili Isusovu osobu ni poslanje, dok su neuki, maleni - tj. apostoli, koje oni 'gore' preziru kao neznalice, kao 'prokletu svjetinu i masu' (usp. Iv 7,49: "Ali ta svjetina koja ne shvaća Zakona, upravo je prokleta!") dionici objave što se događa u Isusovoj osobi. Oni su otvoreni za poruku i osobu Isusa Krista. Njima Bog otvara srce jer su otvoreni, dok su drugi zatvoreni u svojoj nevjeri.